Povijesni prikaz
Područjem Parka prirode Kopački rit počinje se upravljati nakon osnutka gospodarstva "Belje" darovnicom ugarsko-hrvatskog kralja Leopolda l. 1699. godine. Od tada tim područjem upravlja Eugen Franjo Savojski do 1784. godine. Ovo je područje poslije u zakupu obitelji Habsbrug sve do 1918. godine. Od 1920. godine ovo područje je proglašeno rezervatom kralja Aleksandra Karađorđevića, dok je u razdoblju 1941-1944. godine, za vrijeme kraljevine Mađarske, područjem upravljao Mađarski narodni muzej koji osniva biološku stanicu "Albertina". Nakon II svjetskog rata područjem od 1959. godine upravlja lovno-šumsko gazdinstvo "Jelen", a od 1967. godine područje ostaje Upravljani prirodni rezervat. Od 1997. godine područjem upravlja Javna ustanova "Park prirode Kopački rit".

Važnu ulogu na formiranje prostornih, hidrografskih i zemljopisnih karakteristika Parka prirode imaju poplave. Svaka od velikih poplava tijekom geološke povijesti imala je utjecaje od kojih su neki izraženiji i ostali su do danas. Kako zapisa i mjerenja elemenata bilance voda ima tek od 18-tog stoljeća, te će se za Kopački rit kronološki iznijeti samo veće registrirane poplave i visoki vodni nivoi na Dunavu kao 1834, 1836, 1837, 1853, 1879, 1898, 1926, 1954, 1965, 1972. godina, dok su značajnija formiranja izgleda Područja parka prirode Kopački rit nastala prije tog razdoblja o čemu ne postoje zapisi.

U hidrološkom smislu povijesni prikaz vezan je uz odvajanje područja Parka prirode Kopački rit od poljoprivrednih površina Baranje nasipima.

U XVIII stoljeću započeli su značajni hidrotehnički radovi u slivu rijeke Dunav. U tom razdoblju ističe se svojom važnošću regulacijski radovi na području "Belja" u svrhu odvodnje zemljišta. Kako je u tom razdoblju bilo daleko značajnije pitanje plovidbe od zaštite od velikih voda (nakon protjerivanja Turaka 1718. godine u prvi plan je izbilo povezivanje novoosvojenih područja sa zapadnim dijelom Austro-Ugarske) izgradnja i povezivanje područja Kopačkog rita bila je usmjerena prema osiguranju plovnih putova. Prioritet je bio održavanje kanala kojim je bilo moguće osigurati izlaz do Dunava. Tek nakon katastrofalne poplave Segedina 1879. godine značajnije je izmijenjeni hidrotehnički pogledi na zaštitu od poplava i gospodarenje vodama u slivu Dunava što je rezultiralo novim Zakonom o vodnom pravu (1885. godine), a koji predviđa mogućnost osnivanja udruženja za obranu od poplava i melioracije sa značajnom autonomijom. Na žalost, u tom razdoblju nije postojala ukupna politika u slivu Dunava za gospodarenje vodama, te je svako područje razvijalo svoju lokalnu zaštitu područja bez obzira na druga područja.

Kao rezultat toga nastaje Zadruga za zaštitu od poplave u Dardi ili Dažonj - Darđanska Zadruga 1918. godine koja je započela sa organiziranom izgradnjom kanala za odvodnju i nasipa za zaštitu od poplava. Izgradnja prvih dravskih nasipa na ušću Drave u Dunav započeta je 1720. godine, kada je grof Veterni dao rabotom, tj. kulukom izgraditi nasip dužine 6.7 km na suprotnoj obali Drave. 1790. godine započinje i izgradnja Dravskog nasipa u Baranji. Beljsko vlastelinstvo započelo je početkom 18 st. sa iskopima kanala i izgradnju nasipa, kao i drugim radovima na odvodnji i izgradnji nasipa. Svojim radovima izdvaja se nadvojvodkinja Habsburg, kćerka Marije Terezije. Godine 1854. izgrađen je nasip pod nazivom "Albertov nasip" od Monjoroša do Asovanyona i Bokroshat-a, a zatim 1863. godine nastavljen do Vajsfoka i 1872. godine dovršen do Kopačeva. Ovaj nasip bio je okosnica obrane od poplave, a današnji nasip Zmajevac-Kopačevo postavljen je uglavnom tom trasom čime je osigurana Baranja od visokih voda Dunava. Osim navedenih aktivnosti važno je spomenuti aktivnosti na upravljanju vodnim režimom Posebnog zoološkog rezervata. Naime, padom vodostaja rijeke Dunav uočena je potreba zadržavanja voda u prostoru Kopačkog rita.
Brojnim poplavama Baranje razvijao se osnovni sustav za obranu od poplava te je time definirana hidrografija prostora na sadašnjim granicama Kopačkog rita. Prema BOGNARU (1990) znatan utjecaj na razvoj korita i reljefa imao je u posljednjih 200-tinjak godina čovjek svojim regulacijskim (presijecanjem vodotoka odnosno meandara) i hidromelioracijskim radovima.

Radi zaštite područja Baranje od velikih voda izveden je po kopnenom rubu Kopačkog rita, a na ranijem Albertovom nasipu zaštitni nasip u razdoblju 1966-1971. godine. Na taj način dobio se današnji izgled rubnih područja Kopačkog rita. U okviru tih aktivnosti dijelom su uređeni i rubni obodni kanali koji prihvaćaju vode iz Baranje i to Čorna, Čarna, Mali Dunav i Dunavac. Koncem 19 st. započinje izgradnja crpnih stanica od kojih tri direktno prebacuju vode u područje Parka prirode. Važnost i nužnost crpnih postaja za odvodnju Baranje uočena je već ranije što najbolje ilustriraju podaci o tim stanicama:

- CS PODUNAVLJE, izgrađena 1912. godine, kapaciteta 1,75 m3/s
- CS TIKVEŠ, izgrađena 1956. godine, kapaciteta 5,0 m3/s i
- CS ZLATNA GREDA, izgrađena 1898, kapaciteta 6,0 m3/s.
Od važnijih registriranih poplava koje su imale veliki utjecaj na područje Parka prirode Kopački rit ističe se poplava iz 1926. godine kada su visoke dunavske vode probile obrambeni nasip Zmajevac-Kopačevo i stvorile depresiju na području današnjeg Sakadaškog jezera (Gucunski 1994). Od važnijih antropoloških utjecaja Gucunski (1983, 1994), Bognar (1986, 1990, 1996) i Mikulić (1992), Đuroković i Brnić (1999) također ističu gradnju nasipa Drava-Dunav odnosno dionicu nasipa Zmajevac -Kopačevo i to u razdobljima 1966-1971. kada se on izvodio i 1982-1985. godine kada se rekonstruirao. Taj nasip štiti zaobalje od velikih vodnih valova, dok se unutrašnjost rita prepušta prirodnom režimu i plavljenju. Prilikom izgradnje tog nasipa izgrađena je i ustava Kopačevo koja "odvaja" (ako je zatvorena) i "spaja" (ako je otvorena) Sakadaško jezero sa kanalima Stare Drave. Tijekom izgradnje nasipa uplovila je u rit mehanizacija (refuler) u proljeće 1969. godine, u razdoblju visokih voda. Nakon obavljenih hidrotehničkih radova, zbog vrlo niskog vodostaja Dunava i izostanka obilnijih jesenskih kiša, mehanizacija nije mogla isploviti u Dunav. Kako bi se probila do Dunava, iskopan je kanal Graba (neki ga zovu i Gorba) 1.4 km dužine, čime je izvršeno produbljivanje dna cca 1-2 m i to jugoistočnom stranom Kopačkog jezera, kao i cijelom dužinom - cca 6000 m - kanala Hulovo. Time se bitno izmijenio režim voda Kopačkog jezera i prirodni hidrološki odnosi u ritu. Već 1973. godine na mjestu utoka Hulovskog kanala u Dunav izveden je pješčani prag kojeg su prve veće vode probile. Kasnije je izveden kameni prag koji je i danas u funkciji, uz brojne sanacije. Ovaj prag diktira nivo voda u specijalnom zoološkom rezervatu.
Rekonstrukcijom nasipa Zmajevac - Kopačevo vađen je pijesak sa vodne strane nasipa, tj. u ritu i time je stvoren kanal Sakadaš.
Dinamika voda analizirana je na području Parka prirode Kopački rit i ranije, ali ne na istraživačko-projektnoj osnovi, već sa praktične strane tako da o tome nisu dostupni pisani tragovi. Uočeni trendovi nestanka voda iz Kopačkog jezera nastojali su se reducirati posebno u dijelu Kopačkog jezera. Šezdesetih i početkom sedamdesetih godina su tadašnji korisnici ovog prostora - LŠG Jelen i vodoprivreda - OVP Osijek, izradili kameni prag u koritu Hulovskog kanala uz ušće rijeke Dunav čime je definiran režim otjecanja iz jezera Sakadaš, Čonak uta, Kopačkog jezera i Hulovskog kanala. Ovaj prag u nekoliko je navrata saniran jer je bio razrušen od velikih voda Dunava (prilikom ulaza tih voda i prilikom izlaza tih voda) te se mijenjala i kota praga. Ovaj prag je zamuljen tako da danas gotovo i nema protjecanja kroz njega. Ovaj prag predstavlja ključni element u upravljanju vodama ovog prostora.
Globalno se može reći da je unatoč ranijim nastojanjima da se područje Kopačkog rita sačuva kao prirodna cjelina bez utjecaja čovjeka, ovo područje bilo pod značajnim antropološkim aktivnostima koje su bitno definirale njegove sadašnje granice, ali i samu hidrološku sliku Kopačkog rita.